Skradinski buk posljednja je, sedma barijera na rijeci Krki, četrdeset devet kilometara udaljena od njezina izvora, trinaest od Roškoga slapa.
To je najduža barijera na Krki. Rast sedrene barijere Skradinskog buka prouzročio je ujezerenje vode rijeke Krke do Roškog slapa i tri kilometra donjeg toka rijeke Čikole, stvorivši tako jedan od najneobičnijih i najljepših krajobraza u Nacionalnom parku „Krka“. Preko sedamnaest stepenica Skradinskog buka, raspoređenih na osamsto metara dužine, prelijevaju se zajedničke vode rijeka Krke i Čikole. Slap je širok od dvjesto do četiristo metara, a visinska razlika iznosi 45,7 m. Od sedrenih oblika, u gornjem dijelu slapa nalazimo pragove, sedrene otočiće, zastore i barijerice, a u donjem dijelu polušpilje, špilje i brade.
U vodi najčešće nalazimo mahovine Cinclidotus aquaticus i Palustriella commutata, koje grade zavjese i brade na okomitim dijelovima slapa. Na otvorenim površinama dominira vrsta Eucladium verticillatum, dok u plićim jezerima nalazimo danas rijetku vrstu Didymodon tophaceus. Razigrani let vretenaca i leptira, praćakanje liske, pjesma slavuja i kreket zelene žabe dio su čarobne atmosfere Skradinskog buka. Na njemu su obnovljeni mlinovi, valjavice i stupe, što su stoljećima koristili snagu vodenog toka. Uz poštivanje tradicijskih arhitektonskih vrijednosti, pojedini mlinovi uređeni su kao suvenirnice i konobe, dok su drugi pretvoreni u izložbene prostore. Na lijevoj obali rijeke nalaze se ostaci prve hrvatske hidroelektrane, HE Krka, kasnije nazvane Jaruga I. U pogon je puštena 28. kolovoza 1895. godine, samo dva dana nakon što je proradila, kao prva u svijetu, hidroelektrana na rijeci Niagari. Današnja hidroelektrana Jaruga II. izgrađena je 1904. godine.
