U Hrvatskoj živi više od 500 podzemnih vrsta, od kojih su polovica endemi, a mnogi su i relikti, ostaci faune iz davnog geološkog razdoblja.

Biospeleologija je znanstvena grana koja proučava životinje u podzemlju, staništa u kojima žive i njihove međusobne odnose. Njezin naziv potječe od triju riječi grčkoga porijekla: bios, što znači život, speleos, što znači šupljina, i logos, što znači znanost. To je sintetska znanost koja u sebi sjedinjuje dvije osnovne znanstvene discipline: biologiju i speleologiju.

Biospeleolozi su znanstvenici i istraživači koji ulaze u špilje i jame, traže podzemne životinje, sakupljaju ih i fotografiraju, a u laboratoriju određuju koje su vrste pronašli i detaljno ih proučavaju. Kada se dogodi da pronađu nepoznatu vrstu, životinju detaljno opišu, dadu joj znanstveno ime i to objave u znanstvenom časopisu kako bi obavijest o tome nalazu bila dostupna svim ljudima.

Termin biospeleologija prvi je upotrijebio Francuz Armand Vire u svom radu La Biospeologie tiskanom u Parizu 1904., kako bi opisao znanost kojoj je predmet istraživanje živih bića koja nastanjuju podzemlje.

U speleološkim objektima žive životinje koje su se djelomično ili u potpunosti prilagodile zahtjevnim uvjetima života koji vladaju u podzemlju, poput nedostatka svjetla, oskudice hrane i vrlo visoke vlažnosti zraka. Tamo žive ili u njega samo zalaze zbog različitih potreba kao što su sklanjanje od nepovoljnih uvjeta na površini, hibernacija ili razmnožavanje.

Sve do 1832. godine, kada je opisan tankovratić Leptodirus hochenwartii iz Postojnske špilje u Sloveniji, smatralo se da špiljska staništa nisu nastanjena. To otkriće potaknulo je istraživanja podzemnih staništa, ponajprije špiljskih. U svijetu je opisano više od 7 500 podzemnih svojti (vrsta i podvrsta), od čega oko 1 200 na području Dinarida. U Hrvatskoj je poznato više od 500 podzemnih svojti, skoro 7 % svjetskog broja vrsta. Više od 50 % svojti su endemi. Mnogi od njih su relikti, ostaci faune iz davnog geološkog razdoblja. Špiljskim staništima brojem vrsta dominiraju kornjaši, slijede rakovi, puževi, lažištipavci, pauci i dvojenoge. Na njih otpada gotovo 90 % poznatih špiljskih svojti.

Osim što u njoj obitavaju brojne vrste, u Hrvatskoj žive i neki jedinstveni predstavnici podzemne faune, poput jedine poznate slatkovodne podzemne spužve, ogulinske špiljske spužvice Eunapius subterraneus, jedinog poznatog slatkovodnog podzemnog školjkaša, dinarskog špiljskog školjkaša Congeria kusceri, jedinog europskog slatkovodnog podzemnog kralježnjaka, čovječje ribice Proteus anguinus, jedinog podzemnog slatkovodnog žarnjaka, zagonetne velkovrhije Velkovrhia aenigmatica, jedinog podzemnog slatkovodnog mnogočetinaša, dinarskog špiljskog cjevaša Marifugia cavatica, i jedinog letećeg troglobionta na svijetu, špiljske hajdi Troglocladius hajdi.

Nepoznavanje speleoloških objekata na području NP „Krka“ razlog je relativno kasnog početka biospeleoloških istraživanja. Tek su šezdesetih godina 20. stoljeća istraživanja slovenskih biospeleologa donijela prva važna otkrića podzemne faune na području današnjeg NP „Krka“: opisani su podvrsta voden babure Monolistra pretneri spinulosa (Špilja kod mlina na Miljacki – Miljacka IV), rod stigobiontnog pužića Dalmatella s tipskom vrstom D. sketi i vrsta stigobiontnog pužića Lanzaia skradinensis (krški izvor na području Skradinskog buka). Prva opsežna biospeleološka istraživanja šireg područja NP „Krka“ proveli su tijekom 1989. i 1998. godine djelatnici Hrvatskog prirodoslovnog muzeja. Hrvatsko biospeleološko društvo u suradnji s Javnom ustanovom „Nacionalni park Krka” provelo je inventarizaciju špiljske faune 2005. i 2010. godine, a 2013. godine istraživanje rijetkih i novih špiljskih svojti. Na širem području Parka speleološka i biospeleološka istraživanja provode se kontinuirano, a provodi se i monitoring porodiljnih kolonija šišmiša i čovječje ribice.

Fotografija: Branko Jalžić

109

km2

07

slapova

388

km bike ruta

47

km pješačkih staza

10

ulaza

Skip to content