Peka se na ovim prostorima koristi od davnina – primjerci peke s glinenim pokrovom pronađeni su na mnogim ilirskim arheološkim nalazištima.
Prema Milovanu Gavazziju, znamenitom hrvatskog etnologu, peka se pojavljuje s kulturom žarnih polja u kasnom brončanom dobu na području Podunavlja, Alpa i sjevernog Balkana.
Ipak, teško je sa sigurnošću odrediti je li stariji glineni ili željezni pokrov, odnosno je li prvu peku izradio lončar ili kovač. U početku peka nije imala posudu, već samo pokrov, a hrana se pekla na samom ognjištu. Tek je kasnije proizvod dinarskih krajeva evoluirao u današnju verziju s plitkom posudom na koju se stavlja glineni ili kovani pokrov i nezaobilaznim obručem koji pomaže u zadržavanju žara na stožastom poklopcu. Pravila pripreme jela u peki nisu se pak previše mijenjala. Svaka je peka muzej kulinarske povijesti in situ.
Važno je zapaliti vatru od dobra drva (loze, bukovine ili graba) i pustiti je da sagori i pretvori se u žar. Hrana se u zdjeli stavi na ravnu podlogu i poklopi pekom, po kojoj se posipa žar, ali ne preobilno jer je riječ o jelu koje se spravlja postupno. Koristan je trik ako u jednom kutu održavamo vatru kako bi žar trajao koliko je potrebno, u prosjeku oko sat i pol. Spoj posude i pokrova trebao bi dobro prianjati jer tijekom pečenja u peku ne bi smio ulaziti zrak. To se može spriječiti i posipanjem pepela po rubovima.
Jela spravljena u peki poseban su vatromet gastronomskih užitaka, ali i vrlo zdrava jer se hrana peče u vlastitom soku, bez potrebe za dodatnom masnoćom. Niti jedan drugi način pripremanja jela ne omogućava takvo sljubljivanje mirisa i aroma.
