Staza Laškovica – Žižići – Roški slap

Pogled na cijeli Roški slap najljepši je s dvaju brjegova. Po onome s lijeve obale spušta se staza Niz ploču, dok po brini s desne obale rijeke vodi staza od Laškovice preko Žižića. Putnik gleda zelenilo i visoke jablane, a čuje ugodnu pjesmu žive vode. To se, na kraju sedrene barijere, Roški slap s petnaest metara visine, u širokoj lepezi, duboko ruši u Visovačko jezero. Upravo se taj prizor vidi s ove staze.

Odavde je i najbolji pogled na hidroelektranu Roški slap. Čovjek je oduvijek nastanjivao obale rijeke i pronalazio načine da snagu vode pretvori u koristan rad. Upravo na Roškom slapu nalazimo brojne tragove takvog suživota. HE Roški slap izgrađena je 1909./1910. godine na temelju vodoprivrednih koncesija koje su dobili ugljenokopa društva Monte Promina iz Siverića i Dalmatia iz Velušića. Dalekovodom dugim 28 km strujom su se opskrbljivali rudarski pogoni u Siveriću. Na taj je dalekovod 1915. godine bio priključen i grad Drniš. Do 1918. godine HE Roški slap bila je među deset najvećih elektrana u Hrvatskoj. Po završetku Domovinskog rata, 1996. godine, generatori su zamijenjeni novima, a proces proizvodnje i distribucije električne energije u cijelosti je automatiziran.

Vraćajući se dalje u prošlost, u predindustrijsko doba, srednji vijek ili još u antičko vrijeme, pronalazimo svjedočanstva tradicijskog načina privređivanja. Mlinovi na vodeni pogon – vodenice bile su, uz ručni žrvanj, najrasprostranjenija vrsta mlina zbog mnoštva rijeka, potoka, kanala koji pokreću pogonske kotače s lopaticama. Danas su, kao vrijedni etnografski spomenici, dijelom obnovljene kao prezentacijski i ugostiteljski objekti. Na Roškome je slapu do šezdesetih godina 20. stoljeća radilo šest vodenica. U prvoj uz vodu, tzv. „fratarskoj mlinici“, odnosno vodenici visovačkog samostana, rekonstruirana su sva četiri mlinska pogona i stupa a dio zgrade u kojoj su bili prostori za mlinare i pomoćne prostorije, prenamijenjen je za ugostiteljstvo i suvenirnicu. Obnovljena i je i ruševna vodenica miljevačke obitelji Šostera, tik do „fratarske“, vjerodostojno rekonstruirana da svjedoči radu i životu mlinara.

Kad je čovjek počeo kupovati brašno za kruh, mlinar je ugasio dva mlinska kamena koja su, stoljećima tjerana vodom, mljela ječam, pšenicu i kukuruz. Sad se, silazeći od Laškovice, opet čuje smo voda. Daleko od tehnologije na koju se moderan čovjek toliko oslanja, kontemplirajući u šetnji prirodom što nam budućnost nosi, javlja se strahopoštovanje prema snazi vode i starim umijećima. Ne očuvamo li prirodno bogatstvo koje imamo, morat ćemo opet ispočetka učiti kako dotjerati vodu na svoj mlin.