Ljeto. Žega. Sunce koje tvrdoglavo grije tvrdi kamen. Orošeno čelo mlinara i žedna usta ratara. Onemoćale vode slapova. Ali na žarkom suncu sve se bolje vidi, sitna zrnca prašine ili fantastični oblici pećina i manjih jezera koje je voda stvorila svojim neumornim padom stotinama i stotinama godina. Krka je viseća tekućica, rijeka koja nikad ne presušuje, i zato je ljeti krška oaza za svakog putnika, osvježenje za oči, predah prije žetve. Ali spasa od sparine ne bi bilo bez šume, bez stabla, da nema hlada.
Naši stari imali su mudru navadu sjediti pod krošnjom murve ili oraha. Svaka ih kuća imala u dvorištu. Pod njima se počivalo, razgovaralo, hladilo. Danas znamo da stabla umanjuju temperaturu i toplinu i poboljšavaju kvalitetu zraka. Teško je reći koliko nam to znanje služi kada prečesto svjedočimo uklananju stabala, postavljanju nadstrešnica od neprirodnih materijala, pretjeranoj klimatizaciji prostora i gubitku prirodnog hlada u sredinama koje su sve toplije i toplije. A stabla upijaju toplinu, i što su ona veća, to je iz njih veće isparavanje tekućina. Hladni zrak pada pod stabla, a topli odlazi gore u atmosferu jer je lakši. Osim toga, krošnja stabala djeluje poput suncobrana, blokira do 90 % sunčevog zračenja i tako hladi tlo ispod sebe.
Da su stabla čudesna, iščitava se iz svake fotografije: jednako zelenih šuma oko otoka Visovca, čarobnog drveća što se ogleda u vodi, kao i golih zimskih grana kada stabla odbacuju lišće da bi preživjela zimu i u proljeće ponovno počela listati.
„Šume su neobični organizmi neograničene ljubaznosti i blagonaklonosti, koji ne postavljaju nikakve zahtjeve za svoje uzdržavanje i velikodušno dijele plodove svog života i aktivnosti; šume pružaju zaštitu svim bićima.“ Tako govori jedna budistička misao. Šume u Nacionalnom parku „Krka“ ne zauzimaju velike površine, ali daju osobit ugođaj cijelome području.
