Ključica, najveća i najljepša srednjovjekovna utvrda u Pokrčju, danas najočuvanija, podignuta je na neravnoj, strmoj hridi na obali rijeke Čikole.
Na desnoj strani kanjona rijeke Čikole, kilometar od njezina utoka u rijeku Krku, smještena je srednjovjekovna utvrda Ključica ili Ključ. Pripadala je sustavu utvrda koje su podigli hrvatski velikaši Nelipići u vrijeme kad su gospodarili prostorom Miljevačkog platoa. Ključica se prvi put neizravno spominje 1333. godine kada su mletačke vlasti od Izana Nelipića od Ključa (comiti Ysano de Clavi) zatražile da šibenskoj općini nadoknadi štetu koju joj je nanio za svojih pljačkaških upada na njezino područje i da pusti na slobodu zarobljene Šibenčane. Poslije Izanove smrti Ključica je neko vrijeme ostala sjedište njegova sina Konstantina, koji se 1337. godine spominje kao knez Ključa (Constantino comiti Cluci). U prvoj polovici 14. stoljeća Šibenčani su uspjeli preko bedema ući u utvrdu i zapaliti je. Iako su je teško oštetili, nisu je uništili. Poslije dugotrajnih borbi, 1343. godine započeli su pregovori između suprotstavljenih strana. Mirovnim ugovorom iz 1345. godine Nelipići su se obvezali da će srušiti novu kulu na Ključici. Primirje je nagnalo Konstantina da svoje sjedište iz Ključice premjesti u Nečven iz sigurnosnih razloga. Ključicu je prepustio, prije 1408. godine, svojim cetinskim rođacima (Nelipićima Cetinskim). Tada je hrvatsko-ugarski kralj Sigismund (Žigmund), radi izmirenja s Nelipićima te „u ime novog darovanja“, knezu Ivanišu Nelipiću darovao i grad Ključ u kotaru Promini (in districtu Oprominie). Koliko je Ključica bila važna utvrda vidi se iz dokumenta iz 1450. godine u kojem stoji da je Venecija spremna platiti petsto, pa i tisuću dukata, za njezino rušenje ili dati banu dvjesto dukata ako je prepusti Šibenčanima.
Početkom 16. stoljeća šibenski i drniški kraj sve su češće bili izloženi upadima Osmanlija, koji su ih temeljito opljačkali. Domaće stanovništvo bježalo je u utvrđene gradove ili na šibenske otoke. Oko 1522. godine Turci su zauzeli gotovo čitavo šibensko zaleđe, među ostalim i Ključicu, koja je u njihovu posjedu ostala sve do Kandijskog rata 1648. godine. Iako su utvrdu s dijelom ostalih izgubljenih teritorija pregovorima vratili u svoj posjed, Turci su je napustili. Izgubila je strateški značaj, a zbog nepristupačnosti terena na kojemu je podignuta ostala je gotovo čitava sačuvana.
Ključica je pravokutna oblika. Sastoji se od utvrđenja i ograđenog podgrađa. Unutar utvrde sačuvani su zidovi višekatne palače, kuće katnice nepoznate namjene i pomoćnih prostorija prislonjenih uz sjeverni i sjeveroistočni zid. Zid podgrađa velikim je dijelom sačuvan, zajedno s dvorišnim vratima podno zapadne kule i ostatcima utvrđenih vrata u jugozapadnom kutu dvorišta.
Sondažna arheološka istraživanja provedena su u jugoistočnom i sjevernom dijelu utvrde. Istraživanja su iznjedrila raznovrsne nalaze: domaću keramiku i finu majoliku (13. – 15. st.), ulomke gotičkih arhitektonskih elemenata, ulomke stakla, kamene kugle projektila i metalne predmete, među kojima prevladavaju kovani željezni čavli različitih veličina. Istovremeno s arheološkim istraživanjima, provode se i zaštitni radovi na arhitektonskim ostatcima.
