Dana 28. kolovoza 1895. godine pušten je u rad prvi cjeloviti elektroenergetski sustav u Hrvatskoj, na izmjeničnu struju.
Sustav se sastojao od hidroelektrane na rijeci Krki, jedanaest kilometara dugog trokilovoltnog dalekovoda na drvenim stupovima i potrošača javne rasvjete u gradu Šibeniku. Elektrana je bila vlasništvo tvrtke Šupuk i Meichsner – Prva ovlaštena električna centrala u Dalmaciji „Krka“ (Šupuk e Meichsner – Prima concessionata centrale elettrica in Dalmazia „Krka“).
Arhitektonski kompleks hidroelektrane sastojao se od dva dijela: donjeg, podvodnog, za smještaj turbina, i gornjeg, za strojarnicu i rasklopni toranj. U elektranu je prvo ugrađena jedna Girard okomita turbina s prijenosom na vodoravnu osovinu generatora dvofazne izmjenične struje. Za pogon te turbine koristilo se samo 3,2 m3/s vode iako je koncesijom odobrena količina od 25,81 m3/s. Godine 1899., radi povećanja kapaciteta da bi se mogla napajati tvornica karbida u neposrednoj blizini elektrane, ugrađena je još jedna Girard turbina. (Tvornica je te godine izgorjela u požaru.) Generatorski napon do Šibenika se prenosio dalekovodom s četirima vodičima. Osim za javnu rasvjetu Šibenika, hidroelektrana je davala električnu energiju za pogon mlinova, uljarica i tvornicu tjestenine, a kasnije su se na mrežu priključili kazalište, kavane i hoteli te prva domaćinstva.
Prema ugovoru između tvrtke Ante Šupuk i sin i društva SUFID (Società anonima per l’utillizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia, Društva za iskorištavanje vodnih snaga Dalmacije), 1913. godine obustavljen je rad HE Krka, a 3,2 m3/s vode koje je ona koristila stavljeno je na raspolaganje obližnjoj HE Jaruga u vlasništvu SUFID-a, koja je puštena u rad 1904. Na početku Prvog svjetskog rata vojne vlasti demontirale su postrojenja u HE Krka i dva bakrena vodiča na dalekovodu da bi taj materijal iskoristile za ratne svrhe.
Arheološka istraživanja podzemnih ostataka HE Krka počela su 2006. godine. Njima je prethodilo detaljno istraživanje muzejske i arhivske građe (dokumenata, nacrta, fotografija) i izrada tehničke dokumentacije, geodetske i arhitektonske. Premda je prikupljeno obilje građe, ipak se nije uspjelo ući u trag izvornoj arhitektonskoj dokumentaciji prema kojoj je elektrana izgrađena. Neprocjenjivu vrijednost u prethodnoj analizi arhitekture objekta pružila je veoma precizna geodetska karta Skradinskog buka s početka 20. stoljeća (1904. – 1910.). U nju su uneseni tlorisni parametri objekta i njegov položaj u prostoru, sa svim popratnim instalacijama (dovodnim kanalom za vodu, pristupnim putom i dr.). Analizom fotografija na kojima se vidi elektrana, prikupljeno je dovoljno podataka za utvrđivanje svih vanjskih elemenata potrebnih za početak terenskih radova. Kad su istraživanja završila počelo je konzerviranje objekta kako bi se njegovi ostatci mogli prezentirati javnosti.
