Rimska vojska bila je institucija s veoma jasnim političkim ciljem i zapovjednom strukturom. Politički cilj bio je održavati carstvo koje je obuhvatilo veliki dio Europe, sjeverne Afrike i Male Azije i provoditi romanizaciju, stvarajući preduvjete za integraciju teritorija i naroda u jedinstven sustav pod imenom Rimsko Carstvo.
Protivnike je temeljito proučavala, posebice njihove taktike ratovanja i oružje koje su upotrebljavali. Od njih je preuzimala sve ono za što je mislila da će unaprijediti vještinu ratovanja. Od neprijatelja je, primjerice, preuzela katapult, opsadne kule, konjicu, katafrakte (oklopljenu tešku konjicu) i sl. Rimska je vojska imala najdulji kontinuitet postojanja: premda je Zapadno Rimsko Carstvo palo 476. godine, Istočno Rimsko ili Bizantsko Carstvo nastavilo je egzistirati do sredine 15. stoljeća, očuvavši mnoge rimske vojne institucije sve do duboko u srednji vijek.
Rimska je vojska u svojim počecima bila naoružana grupacija u formaciji građanske milicije unovačena iz redova imućnog građanstva. Milicija je preuzela ustroj u obliku falange, nalik onoj kakvu su imali grčki vojnici. S vremenom se pokazalo da je formacija falange na otvorenim prostorima neučinkovita. Svaki vojnik morao je osigurati i održavati osobnu opremu. U početku su Rimljani koristili oružje prema grčkim i etruščanskim uzorima.
Brojne reforme provedene tijekom 6. stoljeća pr. Kr., za vladavine Servija Tulija (578. – 535. pr. Kr.), nisu mimoišle ni vojne formacije. Građani su bili podijeljeni u klase na temelju bogatstva. Svaki je stalež tada bio dužan osigurati svoju vojnu opremu.
Rimski vojnici ili hopliti (nazvani po okruglom štitu ili hoplonu) bili su teško naoružani kopljanici opremljeni štitom promjera devedesetak centimetara, brončanom kacigom, koja je štitila glavu, štitnicima za potkoljenice i oklopom od bronce ili krutog platna za zaštitu prsa. Osnovno oružje bilo im je koplje dugo oko 2,5 m, koje se koristilo u neposrednoj borbi, i kratki mač.
Legije su se, kao složene vojne formacije, pojavile tijekom Punskih ratova (u 3. i 2. stoljeću pr. Kr.), koje su Rimljani vodili protiv Kartage. Legija je imala 4 200 pješaka i 300 konjanika. Prva skupina ili odjeljenje postavljeno na čelo borbene formacije najbliže neprijatelju bili su hastati. Sastojali su se od najmlađih imućnih građana, a bilo ih je oko 1 200. Druga skupina bili su nešto stariji, principesi, obično u kasnim dvadesetim ili tridesetim godinama, kojih je također bilo oko 1 200. Začelje su činili triariji, veterani, kojih je bilo oko 600, a u borbama su sudjelovali veoma rijetko.
No pravi uspjesi rimske vojske javljaju se s novim ustrojem oružanih snaga, za vrijeme konzula Gaja Marija, 107. godine pr. Kr. Uvidjevši potrebu za većim brojem vojnika, uveo je novačenje siromašnijih građana Rima. Vojnici su služili ne samo za plaću, nego su imali pravo i na dodjelu ratnog plijena. Poslije Marijevih reformi legija postaje stalna vojna formacija. Ukinute su razlike između godina službe i iskustva. Vojna služba trajala je šesnaest godina, a isluženi vojnici ili veterani na kraju vojne službe dobivali su zemljište, najčešće u novoosvojenim područjima, gdje su provodili sustavnu romanizaciju. Legionari su bili bolje obučeni i disciplinirani. Promjene su omogućile legiji da bude fleksibilnija i učinkovitija. Jedinstvena promjena došla je s vojnikom koji je svoje zalihe morao nositi na leđima, pa otud i naziv ‘Marijeve mule’. Osnovna jedinica ili kohorta zamijenila je manipulu. Sastojala se od 480 ljudi ili šest centurija od 80 ljudi. Svaka je legija dobila zastavu, sa srebrnim ili zlatnim orlom, i broj.
Nakon bitke kod Akcija 31. g. pr. Krista, iz koje je izašao kao pobjednik, budući prvi rimski car Oktavijan August (27. pr. Kr. – 14.) proveo je niz reformi u vojsci. Rasformirao je trideset dvije od šezdeset legija, čime je otpušteno 260 000 ljudi. Vojska je postala potpuno profesionalna i stalna, te je uključivala mnogobrojne pomoćne postrojbe. Svaki vojnik bio je primjereno opremljen. Tijekom stoljeća oprema rimskih legionara doista se mijenjala. Izvanredno uvježbani, vojnici su trebali i kvalitetnu opremu, koja je, u sinergiji s dobrom obukom, stvarala čvrstu prepreku protivniku.
Osnovno naoružanje i zaštitnu opremu rimskog vojnika činili su kaciga (galea), štit (scutum), u početku okrugao, potom pravokutan, mali časnički štit (parma), oklop (lorica), lančani, odnosno prstenasti (lorica hamata), obručasti (lorica segmentata), kožni ili metalni ljuskasti (lorica squamata) i dr., teško koplje (hasta) ili koplje (pilum), kratki dvosjekli mač (gladius), dugi dvosjekli mač (spatha), koji je koristila rimska konjica, bodež (pugio) i sandale (caligae). Muškarci su inače nosili tunike kratkih rukava, ali je legionarska tunika bila veća i duža od civilne i u struku opasana dvama pojasevima, jednim kojim je pričvršćivan mač, drugim za bodež. Poslije su ti pojasevi zamijenjeni jednim, širim pojasom (cingulum militare), koji je bio važan statusni simbol legionara. Uz tuniku, legionari su nosili vuneni ogrtač (sagum) pravokutna oblika, s fibulom koja je spajala njegove strane. Neki su legionari više voljeli nositi penulu (paenula), ogrtač s kapuljačom. Nosili su i čarape, a postoje i dokazi da su neki vojnici čak imali donje rublje ili vunene hlače.
Dijelovi rimske vojne opreme s lokaliteta Burnum veoma su raznoliki. Tipološki se mogu podijeliti na oružje, projektile, zaštitnu opremu, te osobnu i konjsku opremu. Od oružja, zastupljeni su pila, koplja i sulice te dijelovi mačeva. Sačuvane su uglavnom ukrasne oplate, okovi i okrajci korica mača, dijelovi pojasne garniture (cinguli, pojasne kopče). Projektili su zastupljeni željeznim strijelama, kamenim kuglama i piramidalnim željeznim projektilima bojnih sprava. Zaštitna oprema zastupljena je željeznom kacigom i dijelovima oklopa (lorica segmentata i lorica hamata) i štitova (metalnim okovima i dijelovima središnjeg ispupčenja (umbo)). Osobnoj vojničkoj opremi pripadaju simpulum (mala posuda ili kutlača s dugim drškom koja je služila za libaciju, žrtvu ljevanicu u čast bogovima), priručni noževi i brijaće britve. Do sada je pronađeno nekoliko stotina dijelova vojne opreme koji se mogu datirati u prvu polovicu 1. stoljeća. Potječu iz radionica za izradu vojne opreme s područja čitavog Carstva, a nije isključena ni mogućnost da je dio opreme proizveden i u burnumskim radionicama.
