U dvadeset godina sustavnih arheoloških istraživanja na prostoru amfiteatra i vojnog vježbališta u Burnumu pronađeni su brojni predmeti za koje je utvrđeno da su dijelovi konjske opreme
Rimljani nisu baštinili konjaničku tradiciju. Tijekom višestoljetne borbe s narodima koji su imali ukorijenjenu konjaničku tradiciju (posebice Keltima), Rimljani su uvidjeli ubojitu moć konjaništva. U prvim stoljećima Republike rimski vojni konjanici birani su iz redova građanske aristokracije. Bili su sastavni dio legijske formacije, koja se uglavnom sastojala od pješaštva. Konjaništvo je postavljano na krila, s lijeve i desne strane vojne formacije. Vješti su vojskovođe s ciljem razbijanja protivnika na krila legije postavljali konjicu, koja je potom trebala napasti neprijateljske pješake s leđa.
Što se tiče ustroja legije, važno je napomenuti da je svaka imala svoje konjaništvo. Obično je brojila oko sto dvadeset konjanika, koji su zajedno s ostalim legionarima dijelili životni prostor unutar legijskog logora, što nije bio slučaj s alama i kohortama koje su živjele u zasebnim logorima (pomoćnim vojnim logorima). Uloga legijskog konjaništva nije do kraja razjašnjenja. Prema nekim mišljenjima ona se svodila na izvidničke zadatke ili prijenos poruka (vezisti) od legije do ostalih postrojbi. Nije isključeno da im je namjena bila i da čuvaju i štite visoke časnike u legijama. Početkom Carstva rimska se konjica dijeli u formacije od petsto konjanika, koje nazivamo ale (lat. alae) ili kvingenarije (po broju 500), dok u vrijeme flavijevske dinastije konjica doseže i do tisuću konjanika po formaciji. Ale se dijele na manje sastavnice, koje nazivamo turmae. Alom zapovijeda prefekt, dok zasebne turme vode dekurioni. Kao i legijske kohorte, svaka ala ima svoju zastavu (vexillium), a turme imaju stijeg (signum). Konjaničke jedinice dijele se na laku i tešku konjicu, ovisno o opremi koju posjeduju. Postoji i tip mješovite pješačko-konjaničke pomoćne postrojbe (cohors equitata). Gotovo sve nose etnička imena, s obzirom na prostor prvog regrutiranja, u Hispaniji, Galiji, Iliriku, zatim u Siriji, Trakiji, Mauretaniji, Britaniji, Daciji ili drugdje: Batavska, Britanska, Luzitanska, Delmatska, Kirestanska…
Za vladavine cara Oktavijana Augusta regulirani su oblik i struktura plaćeničkih peregrinskih postrojbi, koje su pretvorene u stalne dragovoljačke profesionalne jedinice pridružene rimskim legijama, nazvane auksilijama. Peregrini su bile slobodne osobe bez građanskog prava, a činile su većinu stanovništva u rimskim provincijama. Nakon što bi odslužili dvadeset pet godina vojne službe, vojnici peregrini bili bi otpušteni iz ala sa statusom rimskih građana, što potvrđuje da su auksilijarne postrojbe imale veliku ulogu u procesu romanizacije.
Oprema konjanika, kako legijskog, tako i auksilijarnog, u prvom stoljeću poznata je. Nosili su kacige tipa Weiller i Niederbieber, koje imaju šire obrazine i nešto uži zatiljni štitnik u odnosu na pješačke i pokrivaju uši. Na kaloti kacige čest je ukras u obliku imitacije kose. Štitovi su manji od legionarskih kako bi se njima lakše manevriralo. Oklop je najčešće žičani (lorica hamata), ali je korišten i tzv. ljuskavi oklop (lorica squamata). Konjanički mač tipa spatha otprilike je za stopu duži od pješačkog gladija, da bi se njime mogli dohvatiti protivnički konjanik i pješak na tlu i sasjeći udarcem umjesto ubadanjem. Standardno konjaničko oružje je koplje, a korištene su i bacačke sulice. Streličari su koristili kompozitni luk velike probojne moći. Konji su bili opremljeni sedlom drvene konstrukcije, s metalnim okovima i kožnom presvlakom, s četiri roga na uglovima, za koje se konjanik pridržavao. Rimljani nisu koristili stremen za noge. Konj se bodrio ostrugama. Na konjsku glavu stavljao se ular s povodcem i metalnim žvalama. Remenje konjske opreme bilo je ukrašeno aplikama, razvodnicima i privjescima, kojih je velika količina nađena u Burnumu.
Konjanička oprema iz Burnuma pripada legijskom i auksilijarnom konjaništvu. Prema vrsti predmeta koji su pronađeni u Burnumu, konjsku opremu mogli bismo podijeliti u dvije skupine: uporabnu i ukrasnu. Uporabni predmeti zastupljeni su spojnim karikama i spojnim kukama remenja, dvodijelnim zapinjačama, metalnim jezičcima remena, pređicama, žvalama, konjskim sandalama. Izrađeni su od željeza i bronce tehnikama kovanja i lijevanja. Brončani predmeti ukrašeni su kositrenjem i nieliranjem. Sastavni dio konjske orme bile su ukrasne falere, a za jedan takav primjerak moglo bi se reći da pripada toj skupini predmeta.
Najviše je pronađeno ukrasnih predmeta, uglavnom privjesaka, njih više od sto pedeset komada. Prema vrsti, prevladavaju privjesci u obliku ptice, lista, srca, lunule, suze ili kapi, romba i falusa. Izrađeni su od bronce ili brončanih legura tehnikama lijevanja i rezanja, a ukrašeni pokositravanjem i nieliranjem. Posebno se ističe višedijelni lunulasti privjesak velikih dimenzija koji je bio apliciran na tri kožna remena. U njegovoj neposrednoj blizini pronađen je, veoma kvalitetan, modelirani falični privjesak koji je s vidljive strane bio pokositren.
Posebno vrijedan nalaz konjske opreme čine konjske sandale. Pronađeno ih je nekoliko u fragmentima, a jedna je sačuvana gotovo u cijelosti. Izrađene su od željeza tehnikom kovanja. Sačuvani cjeloviti primjerak s donje strane ima četiri piramidalna trna koja su sprječavala proklizavanje konja na blatnjavim i sipkim terenima.
