Posebno su značajni njegovi terenski dnevnici i rukopisne bilješke „Starinarski dnevnici“, s mnogim vrijednim podatcima o arheološkim nalazištima širom Dalmacije
Lujo (Stjepan) Marun, hrvatski arheolog, rođen je u Skradinu 10. prosinca 1857. godine. Osnovnu školu i jedan razred srednje škole pohađao je u Šibeniku, odakle je upućen u franjevačko sjemenište u Sinju, a potom u novicijat na Visovcu. Nakon studija na franjevačkim bogoslovijama u Šibeniku i Makarskoj stupio je 1875. godine u franjevački red na otočiću Visovcu. Za svećenika je zaređen 1880. godine. Imenovan je župnim pomoćnikom u Drnišu, gdje je pod utjecajem fra Stjepana Zlatovića pokazao zanimanje za starohrvatske spomenike.
Od 1885. godine službu župnika obnaša u Kninu, gdje se počeo intenzivno baviti srednjovjekovnom arheologijom. Kako bi osigurao legitimitet arheoloških istraživanja koje je provodio na brojnim lokalitetima, osnovao je Odbor za istraživanje hrvatskih starina u kninskoj okolici, a 1887. godine, na poticaj don Frane Bulića, i Kninsko starinarsko društvo (poslije nazvano Hrvatsko starinarsko društvo). Vodio je brojna arheološka istraživanja u Kninu i okolici (Biskupiji, Kapitulu, Vrpolju), Uzdolju, Ždrapnju, Sv. Spasu na vrelu Cetine, Ostrovici kraj Bribira, Galovcu kraj Zemunika, Šopotu kraj Benkovca, otkrivajući spomenike i natpise iznimno vrijedne za hrvatsku povijest i kulturu. Potaknut brojnim nalazima, posebice onima iz srednjovjekovnoga razdoblja, 1893. godine utemeljio je Prvi muzej hrvatskih spomenika u Kninu. Iako je dotad imao stručnu i organizacijsku potporu don Frane Bulića, putovi su im se razišli: don Frane Bulić osnovao je Društvo za istraživanje hrvatske povijesti „Bihać“ s namjerom da svi starohrvatski spomenici budu smješteni u Arheološki muzej u Splitu a fra Lujo Marun zagovarao je ideju o jedinstvenome muzeju starohrvatskih spomenika. Za života to nije dočekao. Preminuo je u Kninu 15. siječnja 1939. godine, a 38 godina nakon njegove smrti izgrađen je i za javnost otvoren Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, kao oživotvorenje njegove ideje.
Godine 1895. pokrenuo je časopis Starohrvatska prosvjeta, u kojem su, uglavnom, objavljivani radovi o djelatnosti kninskog Starinarskog društva i Muzeja. Posebno su značajni njegovi terenski dnevnici i rukopisne bilješke „Starinarski dnevnici“, s mnogim vrijednim podatcima o arheološkim nalazištima širom Dalmacije. „Starinarski dnevnici“ objavljeni su 1998. godine u izdanju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. Arheološku aktivnost fra Marun je započeo na drniškom području za vrijeme službovanja u Drnišu (1881. – 1885. g.). Rekognoscirao je gradinu Petrovac kod Tepljuha i lokalitet Cecela kod Siverića, gdje je kasnije i istraživao, potaknut pričom da je to mjesto pogibije kralja Zvonimira i da su tu bili dvori kralja Petra Svačića. Nakon premještaja u Knin fra Lujo Marun je 1885. godine nadzirao radove na gradnji željezničke pruge preko Kapitula te je pronašao ploče s imenima dvojice hrvatskih kraljeva, od kojih je čitljivo Držislavovo ime. Proučavao je i dokumentirao srednjovjekovne utvrde na rijekama Krki i Čikoli, posebice utvrde Ključicu i Nečven, koje je fotografski dokumentirao 1895. godine.
Veliku pozornost posvetio je arheološkom lokalitetu Burnum, rimskom vojnom logoru i municipiju, na kojemu je bio aktivan preko trideset godina, o čemu svjedoče i bilješke u njegovim Starinarskim dnevnicima. Brižljivo je prikupljao nalaze s toga lokaliteta, pa je velik dio tih nalaza danas sačuvan i smješten u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika. U svojim dnevnicima fra Lujo Marun donosi podatke o pronalasku i otkupu arheoloških predmeta, a posebno su vrijedni zapisi o pronalasku rimskih epigrafičkih spomenika. Pojedini rimski natpisi pronađeni u vrijeme fra Luje Maruna danas su nestali, a jedini dokaz da su postojali pronalazimo upravo u Starinarskim dnevnicima. Fra Lujo je sudjelovao u arheološkim istraživanjima Principija 1912. – 1913. godine s Arheološkim institutom iz Beča pod vodstvom arheologa Emila Reischa.
U svjetlu „ponovnog“ otkrića rimskog amfiteatra u Burnumu 2002. godine posebno su zanimljivi Marunovi opisi amfiteatra koji govore o impozantnosti tadašnjih ostataka: „Pregledao sam pomljivo anfiteatar i uvjerio se o njegovoj znamenitosti, ko’ što sam stekao daljeko bolji pojam o velevažnosti ovih rimskih ruševina.“
