Amfiteatri su jedni od najbolje sačuvanih primjera drevne rimske arhitekture. Mnogi su i danas u upotrebi, ugošćujući različite događaje, od rekonstrukcija gladijatorskih borbi do glazbenih koncerata i kazališnih predstava
Na jugozapadnoj periferiji kompleksa rimskoga vojnog logora u Burnumu izgrađen je vojni amfiteatar. Amfiteatar u Burnumu tipološki pripada amfiteatrima s četiri ulaza – dva glavna u tjemenu elipse i dva bočna. Izgrađen je na adaptiranoj prirodnoj vrtači. Tijekom arheoloških iskopavanja uočeno je nekoliko građevinskih faza adaptacije. Završnu formu dobio je godine 76./77. kada je na pročelju južnog ulaza postavljen natpis s imenom cara Vespazijana koji je označio dovršetak gradnje odnosno rekonstrukcije. Na temelju čvrstih indicija ustanovljeno je da je burnumski amfiteatar bio sagrađen ranije, odnosno da su gradnju, vjerojatno u doba cara Klaudija, počeli pripadnici XI. legije, koji su izvršili sve potrebne predradnje glede pripreme i nivelacije terena i potom sagradili amfiteatar. Za boravka legijskih i pomoćnih postrojba u Burnumu amfiteatar je služio za potrebe vojske, ali je poslije 86., nakon što je iz logora otišla IV. legija, jamačno bio korišten i za civilne potrebe. Do kada je amfiteatar u Burnumu imao svoju funkciju, nije poznato, ali je očito da se urušio zbog trošnosti.
Što su amfiteatri? Amfiteatri su samostojeće otvorene građevine okrugla ili češće ovalna oblika sa središnjim prostorom za prezentaciju događaja (arenom) okruženim nizovima sjedala na redove za gledatelje. Naziv amfiteatar dvosložna je riječ, a potječe od grčke riječi amphitheatron ‘dvostruko kazalište’ (amphi ‘oko’, ‘dvostran’ + theatron ‘kazalište’; lat. amphitheatrum). Arhitektonski oblik amfiteatara italskog je ili etrursko-kampanskog podrijetla i odražava zahtjeve specifičnih oblika zabave (predstave) koje su njegovali stanovnici juga Italije. Izvorno su se takve zabave održavale na forumu, a povremeno su se podizale drvene tribine za gledatelje. Najraniji stalni amfiteatar je onaj u Pompejima (oko 75. pr. Kr.) poznat kao spectacula, dimenzija 136 x 104 m, koji je mogao primiti oko 20 000 gledatelja. Prvi amfiteatri, s drvenim sjedalima, sagrađeni su na kamenim i zemljanim obroncima. Zahvaljujući vojsci, amfiteatri svih veličina građeni su diljem Carstva, najčešće uz vojne logore, šireći na taj način rimsku kulturu. Služili su za zabavu, ali i obuku vojnika.
Središnji dio amfiteatra je arena (što na latinskom znači ‘pijesak’). Ovisno o veličini amfiteatra ili mjestu na kojemu je sagrađen, arene (borilišta) mogle su biti jednostavno zaravnjene površine ili složeni podzemni labirinti. Labirinti su se sastojali od prostora za dizala i strojeva koji su podizali pozornice i životinje na površinu arene i prostorija za boravak gladijatora. Oko arene, odvojene od nje visokim zidom, uzdizala su se sjedala za gledatelje. Nizovi za sjedenje bili su probijeni ulazima koji su kontrolirali pristup areni i izolirali je od publike. U najnižem dijelu, odnosno na podiju, sjedili su car i njegova pratnja u zasebnoj loži. Na suprotnoj strani arene, također na podiju, sjedile su vestalke, konzuli, pretori, svećenici i drugi ugledni gosti. Na ostatku prve galerije sjedili su senatori i vojni odličnici visokog ranga. Druga galerija bila je rezervirana za patricije, treća za plebejce, a četvrta, zadnja, za žene koje su sjedile u ložama. Nadstrešnicu (velum) ili velarij podizali su mornari kako bi gledatelje zaštitili od sunca. Svaka od tih galerija bila je podijeljena na klinaste dijelove (cunei) radijalnim hodnicima koji su vodili do izlaza (vomitoria).
Amfiteatri su jedni od najbolje sačuvanih primjera drevne rimske arhitekture. Mnogi su i danas u upotrebi, ugošćujući različite događaje, od rekonstrukcija gladijatorskih borbi do glazbenih koncerata i kazališnih predstava.
Rimljani su voljeli spektakle, koji su bili prilika za bijeg od stvarnosti. U amfiteatrima su obični ljudi mogli gledati nesvakidašnje predstave koje su poticale osjetila i rasplamsavale emocije, kao što su gladijatorske igre, uprizorene pomorske bitke, lov na divlje životinje i javna pogubljenja. Vladari su to jako dobro znali, pa su, da bi povećali svoju popularnost i ugled u narodu, priređivali raskošne i spektakularne predstave koje su koštale poprilično bogatstvo i trajale po nekoliko dana. Na takvim predstavama bio je zaposlen veliki broj ljudi, od krotitelja životinja, lovaca i glazbenika do grabljača pijeska i sl.
Prvi rimski car, Oktavijan August, uspostavio je pravila sjedenja u amfiteatrima. Prvi redovi, s udobnijim sjedalima, bili su rezervirani za višu društvenu klasu. Na rezerviranim sjedećim mjestima bili su uklesani brojevi ili imena onih koji su ih rezervirali. Ulaznice su vjerojatno bile besplatne.
U amfiteatrima su priređivana i smaknuća kriminalaca, obično za vrijeme ručka. Načini smaknuća bili su veoma domišljati i okrutni, primjerice, navala divljih životinja na osuđenike (damnatio ad bestias) ili tjeranje da se bore protiv dobro naoružanih i uvježbanih gladijatora ili međusobno, spaljivanje na lomači, razapinjanje i sl. Gledatelji to nisu promatrali pasivno, dapače, ponekad su pogubljenja otkazivana ako su to gledatelji zahtijevali.
Na području Rimskog Carstva poznato je dvjesto trideset amfiteatara. Posebnim oblikom, funkcijom i nazivom razlikuju se od rimskih kazališta, hipodroma i stadiona. Nakon što su 404. godine ukinute gladijatorske igre većina amfiteatara je propala. Njihova arhitektura velikim je dijelom razgrađena pa su postali svojevrsni kamenolomi. Jedni su srušeni, drugi pretvoreni u utvrde. Samo je nekoliko opstalo manje-više u izvornom obliku, a u nekima od njih bile su sagrađene crkve.
