Istraživanje špilje Miljacka IV (Špilja kod mlina na Miljacki)

Društvo za istraživanje krša Freatik i Zagrebački speleološki savez od 17. do 25. kolovoza 2022. godine proveli su speleoronilačka istraživanja kanala u špilji Miljacka IV

Istraživanja špilja na području slapa Miljacka počela su sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Na veliku perspektivu za nastavak istraživanja špilje Miljacka IV, osobito glavnoga kanala, ukazao je rezultat zadnjeg istraživanja, koje je stalo u prostranom kanalu na 15 m dubine.

U istraživanju je korištena posebna ronilačka oprema za ronjenje u nadsvođenim prostorima (overhead environment), odnosno u uvjetima u kojima nije moguće izravno izroniti na površinu. Radi dodatne sigurnosti, korišteni su odvojeni prvi i drugi stupanj regulatora prilagođenih hladnim vodama. Za mjerenja dubine, azimuta kanala i temperature vode korišteno je ronilačko računalo Suunto EON Steel, koje sadrži digitalni kompas i mjernu traku. Za snimanje speleološkog objekta korištena su dva uređaja, Mnemo i ENC 2. Dobiveni podatci uspoređeni su s podacima prikupljenim standardnim ručnim mjerenjem te je izrađen detaljni topografski nacrt objekta.

Istraživanje je obuhvatilo novih 240 m potopljenog kanala. Duljina špilje Miljacka IV sada iznosi 500 m, dubina 32 m, a visinska razlika 34 m.

Špilja Miljacka IV za sada nema, osim na ulazu, suhih fosilnih dijelova kanala, te je po svojoj hidrološkoj aktivnosti najaktivnija od svih špilja na području slapa Miljacka, što ukazuje na to da je po speleogenezi možda „najmlađa“ špilja, posebice jer se nalazi na nižoj nadmorskoj visini od ostalih, bliže erozijskoj bazi. Međutim, u potopljenom dijelu kanala otkriveni su stalaktiti i saljevi koji govore da je u nekom razdoblju taj dio špilje bio suh. Postojanje speleotema koji se formiraju u vadoznim uvjetima ukazuje na to da je u nekom razdoblju taj dio speleološkog objekta bio suh. Razlog tome može biti različit: ili je paleotok kroz geološku prošlost mijenjao svoj smjer, ili u nekom razdoblju nije postojao, ili se možda zbog tektonike (boranja i rasjedanja) mijenjao položaj kanala u špilji Miljacka IV pa je u nekom trenutku bio iznad erozijske baze rijeke.

Iz suhog dijela špilje u potopljeni glavni kanal može se ući na dvama mjestima. Jedno je odmah kod ulazne dvorane, a na drugom se ulazi iz jezera u njegovom sjeverozapadnom dijelu. Prostor kojim se glavnom kanalu pristupa iz jezera formirao se erozijsko-korozijskim procesima jakog toka vode. Ti su procesi otvorili nizak, širok prolaz između horizontalnih slojeva, te je trebalo nekoliko zarona da bi se našao dobar put do glavnoga kanala. Glavni kanal u prvih 120 m, širok i niskog poprečnog presjeka, dimenzija 4 x 1 m, generalno se pruža u smjeru SZ-JI. U njegovim bokovima vidljivi su erodirani slojevi manjih debljina. U dnu kanala nalaze se erodirani ostaci slojeva, u vidu oštrih fragmenata stijena, većih i manjih dimenzija, dok u dijelu kanala u kojemu postoje spojevi sa sporednim kanalima ili kanalima koji su perspektivni za nastavak istraživanja postoje brojni vrtložni lonci. Oblici poprečnih presjeka nepravilnih su lećastih oblika, koji ukazuju na to da su se erozijsko-korozijski procesi odvijali bočno (vjerojatno duž slojnih ploha ili duž više topivog sloja drugog tipa sedimentne stijene jer se duž špilje izmjenjuju slojevi promina naslaga i vapnenca). Osim što se širio bočno, stvaranjem višemetarskih pukotinskih niša, u pojedinim dijelovima kanal se širio i u stropu duž tektonskih pukotina, koje su vjerojatno indikator niza paralelnih rasjednih pukotina, sve kao rezultat intenzivnog boranja i rasjedanja na cijelom području (duž kojih su se razvile i špilja Miljacka II i Sustav Miljacka I-V). Analiza smjera pružanja kanala i frekvencije pokazuje da je dominantni smjer pružanja kanala špilje Miljacka IV SZ-JI i da mu je azimut  280°-290°/100°-110°. Glavni kanal na nekoliko mjesta ima sporedne kanale, manjih dimenzija, dugih nekoliko metara, koji se ponovo spajaju na glavni. Nakon prvih 70 m kanal naglo mijenja smjer laktastim skretanjem u smjeru azimuta 10°-190°, a nakon 120 m ponovo se nakon laktastog skretanja pruža u smjeru SZ-JI. Speleogenezu toga dijela kanala možemo povezati s nizom poprečnih  pukotina u rasjednoj zoni, tako da je i ulazni dio špilje, koji je razveden, dio te poprečne (relaksacijske) pukotine koja povezuje niz paralelnih rasjednih pukotina kao što su glavni kanal špilje Miljacka II i glavni kanal Sustava Miljacka I-V.

U prvih 20 m potopljenog glavnog kanala prilikom istraživanja uvijek je uočavan adultni primjerak čovječje ribice P. anguinus. Ostala fauna uočavana je duž cijelog istraživanog dijela glavnog kanala s većom brojnošću primjeraka u dijelovima kanala s jačim protokom vode. Na kraju istraženog dijela (kod 5. sifona, u predjelu nazvanom Bioportal) uočene su velike kolonije bakterija. Tu je tok vode najjači: mjernim uređajem marke Seacraft izmjeren je protok vode od 70 m/min. Temperatura vode iznosila je 12,9 °C. Osim kolonija bakterija, pri svakom zaronu uočeni su pripadnici špiljske faune, rakovi rodova Niphargus, Monolistra i Troglocaris.

Istraživanje u glavnom kanalu stalo je na 18 m dubine jer zbog izrazito jakog protoka speleoronioci nisu mogli nastaviti s ronjenjem. Postoji perspektiva za nastavak istraživanja, koje u tom slučaju treba provesti u uvjetima još nižeg vodostaja.

Daljnjim istraživanjima potrebno je topografski snimiti i sve sporedne kanale koji se spajaju na glavni kanal te pretpostavljeni spoj sifona i jezera s glavnim kanalom. Zanimljivo je da se 2019. godine, istraživanjem kod 4. sifona špilje Miljacka II, došlo do dijela u kojem je bio izuzetno jak tok vode koji je ponirao u niže etaže. Može se pretpostaviti da je to isti tok koji se pojavljuje u špilji Miljacka IV, tako da bi se u nekim budućim istraživanjima tim kanalom mogle spojiti te dvije špilje.

Ukupna duljina istraženog dijela špilja na području slapa Miljacka (Miljacka II, Sustav Miljacka I-V, Miljacka III i Miljacka IV) sada iznosi 6 736 m.

Foto: Florian Launette, Ivan Miloš